Propovijedi

Draga braćo i sestre sve vas srdačno pozdravljam i drago mi je što mogu prvi propovijedati u našoj virtualnoj crkvi. Danas ću govoriti o najpopularnijem stihu iz Biblije, stihu kojeg manje više svi kršćani znaju napamet. Stihu u kojem je sadržana cijela Radosna vijest. Sigurno pogađate o kojem je stihu riječ, naravno IVAN 3, 16.

"Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni".

1, "Jer Bog je tako ljubio svijet" - O kakvoj ljubavi je tu riječ. U grčkom jeziku postoje tri riječi za ljubav. To su eros, fileo i agape.

Eros- tom ljubavlju grci su označavali strastvenu, osjetilnu ljubav, koja djeluje na strastvenoj razini i čisto je sebična i vodi računa samo o svojim interesima. Takvu vrstu ljubavi ne nalazimo u Novom zavjetu.

Filein - javlja se 22 puta, kao glagol fileo i označuje - osjećajnu, sentimentalnu ljubav koja je zasnovana na emocijama. Kada je Isus proplakao za Lazarom neki židovi su govorili, gledaj kako ga je ljubio (tu se upotrebljava riječ fileo). No tu vrstu ljubavi Biblija ne zapovijeda jer je proizvod osjećaja (nemoguće je zapovijediti srcu koga će voljeti). Ta je ljubav promjenjiva kao i osjećaji.

No ona ljubav koja se spominje u ovom retku 3,16 je agape ljubav. Ona je stalno prisutna u Novom zavjetu. Kao imenica javlja se 27, a kao glagol 135 puta. To je ljubav u svojem najuzvišenijem i najiskrenijem obliku. Agape ljubav je prije svega žrtva, usredotočena na dobrobit drugoga, a na vlastitu štetu. Možemo reći čisti altruizam.

I ovakvmom ljubavlju Bog ljubi svijet. Ali sad se postavlja pitanje koji je to svijet. U grčkom originalu stoji "kosmos". Prema svom korijenu ta riječ prvenstveno označava ukras, nakit. 1 Petrova 3,3 "Vaš nakit neka ne bude vanjski" I naša riječ kozmetika potječe od ove riječi kosmos. Ali u ovom našem kontekstu se ne uklapa da ovu riječ kosmos prevedemo sa nakit.

Ako čitamo IVAN 1,10 bit će nam jasnije što se podrazumijeva pod riječju kosmos. "Bijaše na svijetu, i svijet postade po njemu" U ovom retku se riječ kosmos odnosi na ovu našu planetu Zemlju ili stanovnike Zemlje, kako ćemo kasnije vidjeti.

Ali zašto Bog posebno ljubi ovaj svijet, ovu zemlju....Zato što je pod vlašću Sotone. Isus za sotonu kaže da je knez ovoga svijeta (IVAN 12,31; 14,30; 16,11). Sav svijet je pod zlim.
Također riječ svijet se odnosi i na ljude. Tako farizeji kažu jedan drugome:
"Evo svijet ode za njim (IVAN 12,19)" Ali obično se međutim, većina ljudi i nije isticala nekom revnošću u službi Bogu. A što se Krista tiče, svijet mu se općenito protivio, odbacio ga i na kraju razapeo. Zato ne iznenađuje da se izrazom "svijet" označava i čovječanstvo u svom protivljenju Kristu.

I sada iako je ovaj grešni svijet pod vlašću sotone, svejednako je predmet Božje ljubavi i njegove spasnonosne djelatnosti.

2. Sada već prelazimo na drugi dio stiha "da je dao svoga jedinorođenog Sina" Ivan nam kaže da se Božja ljubav očituje darivanjem vlastitog sina.
Ljudi često darivaju jedni druge, pogotovo za rođendan. Zatim tu su i božićni darovi. Za tri tjedna izmjeniće se mnoštvo darova. To su većinom parfemi, bombonjere, čokolade, odjeća, ukrasne stvari, igračke za djecu, životinje. Darivati možemo i novac, čak i vrijeme, pažnju, ljubav...Što mislite možemo li darivati ljudska bića... Sjetimo se robova, mnogi moćnici, gospodari, imućni ljudi su sigurno poklanjali robove jedni drugima. U novije vrijeme možemo čuti ponosne očeve i majke koji kažu, ja sam dao (dala) sina u rat (neki su se živi vratili iz rata, neki su poginuli).

Ali i stvari i ljudi su samo dim koji se pojavi pa nestane. A ovaj tekst nam kaže da je i naš Tvorac nešto poklonio za ovaj svijet. Dao je svoga sina i to jedinorođenog. Ovaj grčki izraz "monogenes" možemo prevesti kao jedinog te vrste, jedini, jedinac. Ono što treba naglasiti je da Sin kojeg je darovao otac nije neko biće koje je stvoreno u nekom vremenu prošlosti, kako neki misle nego BOG. U Ivanu 1, 18 čitamo:
"Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac - Bog, koji je u krilu očevu, on ga je objavio".

Bog Otac je dao svoga Sina, On je dao ono što mu je bilo najdraže. On nas nije mogao obdariti nekim većim darom, jer ne postoji neki veći dar

2 KORINĆANIMA 9, 15: "Bogu hvala na njegovu neizrecivom daru!"
RIMLJANIMA 8,32: "On čak koji nije poštedio svog vlastitog sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?"

Nema Božanskih darova koje bi se moglo dobiti bez ili izvan Sina jedinorođenca. Bog je dao sina time što ga je poslao na svijet, ali ga je također dao na križ. Glagol "didomi" ne znači samo dati, nego i žrtvovati. Bog je žrtvovao svoga Sina. Otac je poslao svoga sina da umre za nas. Otkupljenje je, a ne utjelovljenje najveće očitovanje ljubavi...

3.Ivan zatim iznosi svrhu, zašto je Bog dao svoga Sina, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.
"Da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni"

Ovdje Ivan oštro suprotstavlja propast s jedne strane i život s druge strane. Nije mu poznata ni jedna druga mogućnost. Nema nekog međustanja, kako neki tvrde.
Da oni koji povjeruju u Krista i prihvate ga kao svoga Spasitelja i žive kršćanskim načinom življenja dobit će život vječni. Mnogi kažu ja vjerujem u Krista, ali razlika je vjerovati da Krist postoji da je činio dobro na ovoj Zemlji od prihvatiti Ga kao svojeg Spasitelja. Što o tome govori Ivan u svojoj prvoj poslanici 1 IVANOVA 5,12 "Tko ima Sina, ima život, tko nema Sina Božjega, nema života."

Božja želja je da se svi spase. Kad su Adam i Eva zgriješili, Bog je taj koji je preuzeo incijativu "Adame, gdje si!" A pošto je Adam predstavnik cijelog čovječanstva, Bog od tada traži svakog čovjeka...Krizostome, Joshua, Noemi, Dina, Samaritanka, vanja777, kon, gdje ste...
Da li ćemo odgovoriti na njegov poziv, to ovisi o nama, jer Bog nam je dao slobodnu volju da sami odlučujemo.

Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao sovga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje već da ima život vječni.
Možda se pitate kakve veze to ima sa nama, mi smo prihvatili Krista kao Spasitelja, vršimo njegove zapovijedi, imamo sigurnost spasenja..
Ali draga braćo i sestre nitko tko je jednom prišao križu i vidio neizrecivu, neizmjernu i nezasluženu ljubav ne može nastaviti svoj sebičan život. Danas se Božja ljubav vidi kroz našu ljubav. Štoviše ako je Bog tako ljubio nas i mi smo dužni ljubiti jedni druge. I zato pokažimo ljubav prema ovom napaćenom svijetu, ali nesebičnu "agape" ljubav. Budimo altruisti, a ne egoisti.

Također ako je Bog dao najdragocjenije što je imao, svoga Sina, i mi smo dužni dati ljudima potrebnu pomoć: ljubav, pažnju, ljubaznu riječ, novac, vrijeme, odjeću, hranu, Radosnu vijest. Zašto, jer ako je Božja želja da se spasi što više ljudi, to mora biti i naša želja. I neka nam dragi Bog pomogne u tome.

Ja sam upravo napisao jednu novu propovijed, pa ću ju postirati ovdje.
Prije otprilike dvije godine, čitajući 1. Korinćanima 12. poglavlje, dobio sam ideju za ovu propovijed, a sad sam ju konačno i napisao.

TIJELO KRISTOVO
(kako treba funkcionirati Božja crkva danas)


Uvod
Biblijski tekst: 1. Korinćanima 12:12-26

U ovom poglavlju apostol Pavao, koristeći se vrlo originalnom i praktičnom ilustracijom, postavlja princip o tome kako treba funkcionirati kršćanska crkva. U 12. retku Pavao postavlja taj princip, a u kasnijim retcima ga detaljnije objašnjava. Princip glasi:
„Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist.“ Mogli bismo podijeliti ovaj princip na dvije jednostavne jednadžbe:
1) jedno tijelo = mnogi udovi
2) mnogi udovi = jedno tijelo.
Matematički gledano, ove dvije jednadžbe su potpuno jednake, međutim, Pavao ih namjerno prikazuje ovako, kako bi najprije objasnio prvu, a zatim i drugu, te na temelju toga pružio cjelovitu sliku o tome kako bi trebala funkcionirati crkva koja za sebe tvrdi da je „Kristova“. Sad ćemo nastaviti pratiti Pavla u njegovom izlaganju, kako bismo imali kompletnu poruku o funkciji crkve, koju ćemo dobiti nakon razumijevanja obje ove jednadžbe.

1. Jedno tijelo = mnogi udovi

U prvoj jednadžbi naglasak je stavljen na mnoge udove („tijelo je jedno, ali ima mnogo udova“). U retcima 14-19, Pavao detaljnije objašnjava ovu jednadžbu. Njegova temeljna misao u vezi ove jednadžbe glasi: Unutar zajednice vjernih (unutar „tijela“), SVATKO je vrijedan i potreban (svi „udovi“). Pavao tu misao slikovito prikazuje u 1. Kor 12:14-19:
„Jer tijelo se ne sastoji od jednoga uda, već od mnogih. Ako noga rekne: 'Budući da nisam ruka, ne pripadam tijelu', tim ne prestaje pripadati tijelu. I ako uho rekne: 'Budući da nisam oko, ne pripadam tijelu', tim je prestaje pripadati tijelu. Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio duh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? Ali je Bog udove, i to svaki pojedini od njih, razmjestio na tijelu kako je htio. Kada bi svi oni bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo?“

Mislim da je genijalnost Pavlove metafore više nego očita. Primjenjiva je na sve zajednice u sva vremena i toliko je jednostavna i praktična da ju je teško pogrešno razumjeti. Pavao želi istaknuti jednostavnu, ali silnu poruku: „tijelo“ (zajednica vjernih) se sastoji od mnoštva jedinki, od kojih je svaka potrebna i važna. Nažalost, postoje uvijek ljudi koji nisu zadovoljni sobom i koji misle da nisu „dovoljno dobri“, da imaju „premalo talenta“, možda čak misle da bi bilo bolje bez njih. Međutim, Pavao nam ovdje iznosi Božju poruku za takve vjernike: „Dio si tijela, potreban/na si tijelu; Bog ti je dao darove i sposobnosti koje trebaš koristiti Njemu na slavu, a bližnjima na blagoslov.“

Poznata kršćanska spisateljica prije mnogo godina je napisala:
„Kad postanemo Kristovi učenici, mi se predajemo Njemu sa svime što jesmo i što imamo. Te darove On nam vraća očišćene i oplemenjene da bi se upotrijebili Njemu na slavu i na blagoslov našim bližnjima. Bog svakom čovjeku daje darove, 'svakomu prema njegovoj sposobnosti'...Talenti, ma koliko bili malobrojni, moraju se upotrijebiti. Pitanje koje bi nas trebalo najviše zabrinjavati ne glasi: 'Koliko sam primio?', već: 'Što sam učinio s onim što sam primio?'“...Mnogi koje je Bog osposobio da obave izvanredno djelo, postižu vrlo malo, jer i pokušavaju malo...Imajte na umu da se nikada nećete popeti na veću visinu nego što ste sami odlučili. I zato postavite visoko svoje ciljeve i korak po korak, čak i uz bolne napore, uz samoodricanja i žrtve, penjite se prema vrhu ljestvice napredovanja...Kad ljudska volja surađuje s Božjom voljom, postaje svemoćna. Neka se sve što treba činiti po Njegovoj zapovijedi, učini u Njegovoj snazi. Sve Njegove zapovijedi istodobno osposobljavaju da se zapovijed i izvrši.“ (Ellen G. White, Isusove usporedbe, str. 220-223.)

2. Mnogi udovi = jedno tijelo

U drugoj „jednadžbi“ Pavao je stavio naglasak na jedno tijelo („udovi su mnogi, a tijelo je jedno“ – redak 20). U retcima 20-26, Pavao detaljnije objašnjava ovu jednadžbu. Njegova temeljna misao u vezi ove jednadžbe glasi: Svatko je vrijedan i potreban, i to pogotovo UNUTAR TIJELA. Pavao tu misao slikovito prikazuje u 1. Kor 12:20-26:
„Udovi su mnogi, a tijelo je jedno. Ne može oko reći ruci: 'Ne trebaš mi', ili opet glava nogama: 'Ne trebate mi'. Štoviše, najpotrebniji su oni udovi, koji se čine najslabiji. I najvećim poštovanjem okružujemo one udove tijela koje smatramo za najneuglednije. Naši manje pristojni udovi prikrivaju se većom pristojnošću, a pristojnima toga ne treba. Ali je Bog složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema, da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju. Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi.“

Ponovno, genijalnost Pavlove metafore više je nego očita. Slikom „udova“ koju su međuovisni (ovise jedni o drugima) i koji zajedno čine „tijelo“, Pavao želi istaknuti jednostavnu, ali silnu poruku: Unutar „tijela“ (zajednice vjernih) postoje mnogi „udovi“ (vjernici), od kojih je svaki pojedinac vrijedan i značajan, ali budući da je svatko od njih dio „tijela“ i budući da svatko od njih ima svoju ulogu u odnosu na dobrobit cijeloga „tijela“, ti će pojedinci najbolje funkcionirati samo onda, ako „brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju“. Ovo je jako važna poruka. Uvijek postoje oni koji misle da su bolji od drugih, ili da im neki drugi smetaju. Međutim, Pavao nam ovdje iznosi Božju poruku za takve vjernike: „Jedino u zajednici s drugima, tvoje individualne sposobnosti mogu ostvariti svoj cilj i svrhu; ti si sam po sebi vrijedan, ali ako ako si usmjeren na sebe, a ne na dobrobit zajednice, tada radiš protiv samoga sebe, jer i ti si dio zajednice.“ Pavao kaže da je Bog to tako „složio“, tj. dizajnirao, da ako pati samo jedna osoba u mojoj zajednici, zajedno s tom osobom patim i ja. Svi smo dio neke zajednice, a u najširem smislu, svi smo dio ljudske obitelji. Jesmo li toga svjesni? Jesmo li svjesni da ćemo biti najsretniji onda, ako živimo za druge, a ne za same sebe?

3. Zaključak

Kako, dakle, treba funkcionirati Božja crkva danas?

Prvo, „tijelo“ (zajednica) će najbolje funkcionirati onda, ako svi „udovi“ (članovi zajednice) kvalitetno vrše svoju funkciju. Prema tome, svaki pojedinac u zajednici treba imati svoj osobni odnos s Bogom. To znači da treba vidjeti sebe onako kako ga Bog vidi. Bog svakog čovjeka voli i cijeni i svakome je dao određene darove/sposobnosti i od njega očekuje da odgovorno koristi te darove i sposobnosti Njemu na slavu, a bližnjima na blagoslov.
Drugo, pojedini „udovi“ (članovi zajednice) će najbolje funkcionirati onda, ako cijelo „tijelo“ (zajednica) dobro funkcionira. Zbog toga, svaki pojedinac mora biti svjestan toga da je dio zajednice i da će i on sam najbolje funkcionirati, najjače „zasjati“ i biti najsretniji samo onda, ako sve ono što čini bude na dobrobit cjelokupne zajednice, odnosno svih koji ga okružuju.

Kad bi svaka zajednica primjenjivala ova dva biblijska principa, zasigurno bi ovaj svijet bio puno ugodnije mjesto za život.
U konačnici, temeljni princip je ovaj: svi smo mi Božji.
„Ni jedan od vas ne živi samom sebi i ni jedan od vas ne umire samom sebi, je kao što, ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo. Dakle: i ako živimo i ako umiremo, Gospodinu pripadamo, jer zato Krist umrije i oživje da zagospodari i mrtvima i živima.“ (Rimljanima 14:7-9)

Pa ne mogu reći da je ovo propoved jer nisam propovednik, ali eto neke moje misli da podelim sa vama :
Ako ne verujete u to da čovek , sin Božiji može biti tužan i žalostan ovaj tekst nije za vas.Prekinite odmah čitanje, sklonite se i nemojte uzalud gubiti svoje vreme da čitate ove reči.Neka se vaša samo prevara održi i budite uvereni u svoju istinu. Čujete li me !!! Prekinite sa čitanjem odmah!!


2Co 1:3 Blagosloven Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, otac milosti i Bog svake utjehe,4 Koji nas utješava u svakoj nevolji našoj, da bismo mogli utješiti one koji su u svakoj nevolji utjehom kojom nas same Bog utješava.


Ponekad nam se dešava da na nas dođu teške situacije, loše stvari nikada ne prestaju da dolaze u naše živote. Vesti samo loše, situacija sve gora i gora, izgleda kao da nema nade. I naravno svako od nas počne tako što kaže ja verujem Gospodu, i držaću se. To me podsetilo na jednu priču kada sam bio mlađi. Moj tata je rešio da mi da batine za neku glupost koju sam napravio. I sada moj tata nije često bio kući i nije me često tukao, ali kada bi to uradio zapamtio bih dobro.Naime imao je praksu da me istuče kao da sam odrastao čovek.Međutim taj dan je uzeo varljaču, i stavio me između nogu tako da nisam mogao da mrdnem. I onda je počeo da me udara.Ja sam sebi obećao da ću biti hrabar i da neću plakati, međutim kako su se udarci nizali ja sam shvatio da on neće tako lako prestati i da moram da preduzmem nešto. I tako sam popustio pod pritiskom i počeo tolko da zapomažem da su komšije došle i zaustavile tatu, misleći da će me ubiti.

Taj moj kvalitet se i sada ispoljava, kada počnu da se nižu te stvari ja sam u početku jak i kažem ja verujem Gospodu i neću se pokolebati, međutim kako stanje se nastavlja i nastavlja počinjem da tonem i na kraju počnem da se preispitujem do detalja gde sam to pogrešio, pa onda počnem da zapomažem ka mom nebeskom Ocu da mi pomogne. Istina je da ja nisam ni puno sposoban ni puno hrabar čovek, moj život je niz neuspeha u svim mogućim aspektima. Ali kada počnem da vičem ka mom nebeskom Ocu stvari počinju da se menjaju i On donese nekada takve pobede da se ljudi oko mene počnu diviti mojoj snazi i karakteru, ali nije to tako u suštini ja sam jedan slabić koji ima moćnog Oca koji me podržava u svim mojim poduhvatima.Ne znam koliko znate ljudi da se oslobodilo od heroina, ja sam jedan od njih.Ljudi koji su bili samnom u toj komuni gde sam se lečio mogu da posvedoče koliko sam ja bio izgubljen slučaj.Nisam mogao od strahova da živim, ako bi neko povikao na mene ja bih skočio od zemlje.Bio sam konstantno u depresiji i mučen različitim izopačenostima i zavisnostima, spreman pre da slažem nego da kažem istinu, bojao sam se i sopstvene senke.I nisam se puno promenio, ali sa mojim nebeskim Ocem sam uspeo da se suprostavim sotoni i da pobedim, sa Njim sam uspeo da kažem istinu kada su se mnogi mnogo hrabriji od mene uplašili, sa Njim sam uspeo da se suprostavim ovome životu od kojeg mi se tresu noge. Sa njim sam uspeo da kažem neke stvari iskreno i direktno u lice ljudima od kojih mi je zavisila budućnost i sreća, i da svesno zakoračim u probleme. A ja sam samo jedan slab čovek, da sam bio jak ne bih bio narkoman, jaki ljudi se ne drogiraju samo slabi i nestabilni. Moj život je niz neprestanih tragedija i nesrećnih ishoda, nekada padnem u tako duboku rupu da se pitam dali ću ikada iz nje izaći, nekada mi se čini da je sa mojim životom završeno, doživljavao sam da mi stavljaju pištolj u usta, da pucaju na mene, preživeo sam bombardovanje zgrade pored koje sam spavao, preživeo sam rat na Kosovu, više sabraćajnih nesreća, na mene su pucali i Srbi i Šiptari na Kosovu, hapšen od policije, varan od prijatelja i lažne braće, doživeo sam nervni slom da sam mucao skoro godinu dana. Zašto vam ovo pišem sve, ne da bih se hvalio, ja sam samo jedan običan slab čovek, često depresivan , usamljen, prevaren, neuspešan u mnogim stvarima do sada, kada pomislim na ovaj život i njegove odgovornosti zatresu mi se pantalone, ali onda se setim ko je mene proveo kroz sve te stvari i sačuvao me i od mene samog i od drugih. Najveći moj neprijatelj sam ja sebi, niko nije sposoban da me upropasti kao ja sam, ali moj Gospod , On me svaki put iz prašine podigne, očisti me i moji neprijatelji koji su se smejali i podsmevali samo čas ranije, pretvorno mi se smeše i kao drago im je a u suštini škrguću zubima.To je moj Gospod koji dopušta da mi se dešavaju svakakve situacije da bi me vaspitao. Dali ljudi zaboravljaju te biblijske stihove :

Heb 12:5 I zaboraviste utjehu koju vam govori, kao sinovima: sine moj! ne puštaj u nemar karanja Gospodnja, niti gubi volje kad te on pokara;6 Jer koga ljubi Gospod onoga i kara; a bije svakoga sina kojega prima.:7 Ako trpite karanje, kao sinovima pokazuje vam se Bog: jer koji je sin kojega otac ne kara?:8 Ako li ste bez karanja, u kojemu svi dijel dobiše, daklem ste kopilad, a ne sinovi.


Svakako ko to ne doživljava i ko kaže da nema disciplinovanja u svom životu samo pokazuje ko je i gde mu je mesto, samo je kopile, nije sin Božiji.Dali sinovi i kćeri Božije mogu da budu žalosni, apsolutno, reč Božija kaže da :

Heb 12:11 Jer svako karanje kad biva ne čini se da je radost, nego žalost; ali poslije daće miran rod pravde onima koji su naučeni njime.


Svako ko prolazi kroz disciplinovanje je žalostan.Ali neko će reći meni nikada nie potrebno disciplinovanje, reći ću mu licemeru zašto lažeš na istinu, ako nisi disciplinovan samo pokazuješ ko si, nema nijednoga savršenoga sem Boga svi moramo biti karani i disciplinovani ako smo sinovi i kćeri Božije.

Zato brate , sestro ne gubi snagu u vremenu discipline, žalost je dobra.Mudri Solomon kaže da kada je lice žalosno srce postaje bolje. Gospod je mogao mene da provede i održi u vremenu testiranja i padova, u vremenu doline sene, mene ovako slabog i ne baš mnogo sposobnog za ovaj život, moći će i tebe.

Svaki momenti u kojima nam je teško Bog je sa nama i hoće da nas dovede do pobede, i pobedićemo svaki put. Neka se ne nađe niko ko bi vam mogao reći da nećete pobediti.Sinovi i kćeri Božije su predodređeni za pobedu, samo ostanite čvrsti. Kukajte, plačite, molite, postite, žalite se ali ne puštajte Gospodnje haljine, uhvatite se za noge ako ne možete da se ispravite da se uhvatite za ruke, ako ne možete da hodate puzite, ali ne odustajte pobeda je zagantovana. Doćiće dan kada će Gospod uzvisiti sve one koji su poniženi, kada će podići sve one koji su se uzdali u Njega bez obzira na okolnosti. I kada vaše sunce zasja u punom svetlu oni koji su se smejali će se pretvarati i laskati vam jer će se bojati, ali će moći samo da škrguću zubima od muke.


Isa 60:1 Ustani, svijetli se, jer dođe svjetlost tvoja, i slava Gospodnja obasja te.:2 Jer, gle, mrak će pokriti zemlju i tama narode; a tebe će obasjati Gospod i slava njegova pokazaće se nad tobom.3 I narodi će doći k vidjelu tvojemu i ka svjetlosti koja će te obasjati.4 Podigni oči svoje unaokolo, i vidi: svi se skupljaju i idu k tebi, sinovi će tvoji iz daleka doći i kćeri tvoje nosiće se u naručju.5 Tada ćeš vidjeti, i obradovaćeš se, i srce će ti se udiviti i raširiti, jer će se k tebi okrenuti mnoštvo morsko i sila naroda doći će k tebi.


Neka vas Gospod blagoslovi .