Isusove usporedbe

U potpunosti se slažem da nije ispravno tumačiti biblijske simbole na način da smatramo da jedan simbol uvijek mora imati samo jedno značenje. To se naziva "eisegeza" (učitavanje u tekst ono čega tamo nužno nema). Mogli bismo nabrojati na desetke primjera biblijskih simbola, koji u Bibliji imaju više od jednog značenja, a značenje se utvrđuje na temelju konteksta.
Najbolji je primjer riječ "lav" - u jednom kontekstu simbolizira Isusa Krista, a u drugom Sotonu!

Justin je napisao/la:U potpunosti se slažem da nije ispravno tumačiti biblijske simbole na način da smatramo da jedan simbol uvijek mora imati samo jedno značenje. To se naziva "eisegeza" (učitavanje u tekst ono čega tamo nužno nema). Mogli bismo nabrojati na desetke primjera biblijskih simbola, koji u Bibliji imaju više od jednog značenja, a značenje se utvrđuje na temelju konteksta.
Najbolji je primjer riječ "lav" - u jednom kontekstu simbolizira Isusa Krista, a u drugom Sotonu!

Ovo s lavom je zaista izvrstan primjer. Ja se toga nisam sjetio ... hvala!

sivko5 je napisao/la:17 puta se u Novom zavjetu spominje kvasac, uvijek simbolizira zlo.

Voleo bih podatak o tih 17 puta, ja sam našao samo 13 upotrebe ove reči u NZ.

I od tih 12 mesta, na 2 mesta je očigledno da kvasac ne znači ništa negativno - Matej 13:33 i Luka 13:21. Rabini Isusovog vremena su, najverovatnije, kvasac uspoređivali sa korumpiranošću, pokvarenošću, no Isus očigledno u ovim stihovima reč "kvasac" primenjuje u sasvim drugačijem kontextu od uobičajenog. Rekao bih da je Isusov način pričanja priče bio nesvakidašnji - iako su Njegovi slušaoci poznavali mnoge ideje iz priča koje je On pričao (možda čak i same, cele priče), način na koji je On njih izgovorio bio je jedinstven - uvek neki novi detalji, elementi iznenađenja (bar za slušaoce, nama je to sve strano), pa su zato se divili Njegovim pričama, jer su osetili silu i bili oduševljeni (čak ni Njegovi protivnici Mu nisu nikad prigovarali zbog toga, već Ga držali za rabina i učitelja). Rekao bih da se Isusove priče mogu shvatiti na nekoliko načina. Npr., kvasac se možda upotrebio u pozitivnom smislu zato što je Isus hteo da kaže da će Njegova Crkva imati uticaj na društvo, na okolinu (kako i jeste bilo). Ne ograničavam ni jednu jedinu priču isključivo na jedno značenje, premda, možda, je moguće neke priče ograničiti, ali mi ni jedna priča ne pada na pamet.

Drugo što je bitno jeste Isusovo poređenje "budite mudri kao zmije." Matej 10.

Izgleda se u ovom kontextu "zmija" ne odnosi na nešto što je zlo, iako na većini drugih mesta (bar u NZ) je očigledno da se ona uspoređuje sa nečim što je loše i zlo.

Epignosis je napisao/la:KB i KN (kralj. nebesa) su istoznačni pojmovi što se lako može vidjeti iz Marka i Luke gdje Isus na istim mjestima koristi KB a Matej izraz KN. Osim toga, koliko ja znam kod Židova nije postojala razliak između ova dva pojma (imaš neki izvor za tvoju tezu?).

Moguće je da Isus kod Mateja koristi taj izraz iz razloga jer se obraća jevrejima, kojima je taj izraz bio prikladniji ("K. nebesko" je semitski idiom, u kom je "nebo" zamena ili sinonim za Boga, vidi Luka 15:18 - mlađi sin kaže "sagreših i nebu i tebi").

Parabole o KB su parabole u kojima Isus tumači ono što se dešava u njegovoj službi tada i onda, a ne toliko da u njima govori "o onom razdoblju u kojem će On kao kralj biti odsutan." Da govori i o tome, ali je naglasak na na prodoru KB koje se dešava u njegovoj službi.

Pa, možda je tako, mada nisam baš siguran, ali sam čitao da postoje dva ključna pravila u tumačenju Isusovih parabola:

1) one se NIKAD ne smeju tumačiti kao alegorije. Problem sa alegorijama jeste taj što se želi pronaći svaki smisao u svim detaljima, a suština parabola ili (Isusovih) priča jeste pronaći centralnu ideju, glavni point onoga što je Isus hteo da kaže. Kod alegorija, fokus počiva na metodi koju tumač koristi umesto na samoj poenti priče. Klasičan primer alegorijskog tumačenja može se sresti u Isusovoj paraboli o milostivom Samarjanu. Origen je posebno unakazio ovu priču njegovom alegorijskom metodom, koja zaista izgleda romantična i privlačna. Svi detalji u priči imaju neko značenje - milostivi Samarjanin, konak, onaj što su ga razbojnici sredili, razbojnici, vino i ulje, levit i sveštenik, dva novčića, Jerusalim i Jerihon (jedini je problem šta magarac u priči predstavlja lol)...Ovakvo tumačenje je totalno pogrešno, i mislim da je danas definitivno odbačeno od strane svih malo ozbiljnijih bibličara. Alegorija traži određeno, skriveno, duhovno značenje pojedinih detalja, ali promašuje u potpunosti bit čitave priče. Dva novčića iz pomenute priče (Luka 10) tako 'mogu' predstavljati Stari i Novi zavet. Deluje privlačno, zar ne? Upravo je u tome poenta svake zablude - ona deluje privlačno. Realno, dva novčića nemaju blage veze sa Starim i Novim zavetom (ili Izraelom i Crkvom). Alegorija želi da priču tumači mimo njenog kontexta, da joj da neki 'viši,' 'duhovni' značaj.

2) Parabole se moraju NAJPRE razumeti u svom istorijskom kontextu - kada, kome i zašto ih je Isus ispričao. Većina 'tumača,' koliko sam ja uspeo da vidim, negira istorijski kontext u tumačenju Biblije, a za moj pojam ovo je smrtni greh (da ne spominjem kakvih sve nakaradnih 'tumačenja' ima zbog toga što se negira istorijski kontext, ne samo kada su parabole u pitanju, nego uopšte kada je u pitanju tumačenje Biblije).

U usporedbi s kvascem postoji još jedna bitna stvar - piše da će se cijela zdjela "ukvasati". Ako je kvasac simbol nečeg zlog, onda je ovo jako pesimistična usporedba. Kakvo bi značenje mogla imati - da će zlo pobijediti na kraju?

Pa Isus sam kaže: " ...Ipak, kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" ( Lk.18,8 )
S druge strane, " ako će se cijela zdjela ukvasati " što bi to trebalo značiti? Da će se cijeli svijet obratiti?
Mislim da ta usporedba o kvascu ipak nije tako jednostavna kako se na prvi pogled čini.

sivko5 je napisao/la:Pa Isus sam kaže: " ...Ipak, kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?" ( Lk.18,8 )
S druge strane, " ako će se cijela zdjela ukvasati " što bi to trebalo značiti? Da će se cijeli svijet obratiti?
Mislim da ta usporedba o kvascu ipak nije tako jednostavna kako se na prvi pogled čini.

Očito, ta usporedba ne govori ni da će se svi obratiti, ni da će svi zastraniti Govori o nečemu drugome. Govori o tome o čemu govori , a govori o Božjem kraljevstvu i njegovom "rastu".

Vidite kako se teško noisiti s našim pret-postavkama? U usporedbi o kvascu Isus iznosi samo jednu poantu koja glasi - KB će ukvasati cijeli svijet. Ali ne kaže kada, kako, na koji način ... itd. Problem nastaje kada mi od nekog teksta tražimo da nam kaže više nego što je autor teksta htio reći i onda se spetljamo. Potrebno je ostati u ograničenjima koje nam tekst nameće inače imam problema.

No Nick je napisao/la:

Epignosis je napisao/la:KB i KN (kralj. nebesa) su istoznačni pojmovi što se lako može vidjeti iz Marka i Luke gdje Isus na istim mjestima koristi KB a Matej izraz KN. Osim toga, koliko ja znam kod Židova nije postojala razliak između ova dva pojma (imaš neki izvor za tvoju tezu?).

Moguće je da Isus kod Mateja koristi taj izraz iz razloga jer se obraća jevrejima, kojima je taj izraz bio prikladniji ("K. nebesko" je semitski idiom, u kom je "nebo" zamena ili sinonim za Boga, vidi Luka 15:18 - mlađi sin kaže "sagreših i nebu i tebi").

Parabole o KB su parabole u kojima Isus tumači ono što se dešava u njegovoj službi tada i onda, a ne toliko da u njima govori "o onom razdoblju u kojem će On kao kralj biti odsutan." Da govori i o tome, ali je naglasak na na prodoru KB koje se dešava u njegovoj službi.

Pa, možda je tako, mada nisam baš siguran, ali sam čitao da postoje dva ključna pravila u tumačenju Isusovih parabola:

1) one se NIKAD ne smeju tumačiti kao alegorije. Problem sa alegorijama jeste taj što se želi pronaći svaki smisao u svim detaljima, a suština parabola ili (Isusovih) priča jeste pronaći centralnu ideju, glavni point onoga što je Isus hteo da kaže. Kod alegorija, fokus počiva na metodi koju tumač koristi umesto na samoj poenti priče. Klasičan primer alegorijskog tumačenja može se sresti u Isusovoj paraboli o milostivom Samarjanu. Origen je posebno unakazio ovu priču njegovom alegorijskom metodom, koja zaista izgleda romantična i privlačna. Svi detalji u priči imaju neko značenje - milostivi Samarjanin, konak, onaj što su ga razbojnici sredili, razbojnici, vino i ulje, levit i sveštenik, dva novčića, Jerusalim i Jerihon (jedini je problem šta magarac u priči predstavlja lol)...Ovakvo tumačenje je totalno pogrešno, i mislim da je danas definitivno odbačeno od strane svih malo ozbiljnijih bibličara. Alegorija traži određeno, skriveno, duhovno značenje pojedinih detalja, ali promašuje u potpunosti bit čitave priče. Dva novčića iz pomenute priče (Luka 10) tako 'mogu' predstavljati Stari i Novi zavet. Deluje privlačno, zar ne? Upravo je u tome poenta svake zablude - ona deluje privlačno. Realno, dva novčića nemaju blage veze sa Starim i Novim zavetom (ili Izraelom i Crkvom). Alegorija želi da priču tumači mimo njenog kontexta, da joj da neki 'viši,' 'duhovni' značaj.

2) Parabole se moraju NAJPRE razumeti u svom istorijskom kontextu - kada, kome i zašto ih je Isus ispričao. Većina 'tumača,' koliko sam ja uspeo da vidim, negira istorijski kontext u tumačenju Biblije, a za moj pojam ovo je smrtni greh (da ne spominjem kakvih sve nakaradnih 'tumačenja' ima zbog toga što se negira istorijski kontext, ne samo kada su parabole u pitanju, nego uopšte kada je u pitanju tumačenje Biblije).

Potpisujem ono što si rekao jer ljudi niosu ni svjesni kad tumače detalje prispodobi da onda često upadnu u alegoriziranje pa tako svaki detalj u priči ima neko "dublje/skriveno" značenja. Moš' mislit!

Točka 2 je krucijalna za tumačenje i ja se isto tako slažem s time. Čovjeku se otvore oči kad tumači parabole u njihovom povijesnom kontekstu, a ne kroz naš crkveno-kršćanski kontekst gdje u svakoj paraboli mi vidimo kršćane kad ono, one govore prvotno židovima i o Isusovoj službi tada i ondje.

Jednom sam slušao nekog popu (propovednika, tako ih ja zovem) koji je pričao priču o milostivom samarjaninu. i ja se oduševio, kakve ideje, koje dubine!

Kad ono - moša. Teolozi ga isprepadali posle, upravo za to alegorijsko tumačenje, i od svog mog oduševljenja koje sam imao pola sata pre toga - ostalo je samo razočarenje. Na sreću.

Elem, rekao si jednu rečenicu koja mi je zapala u oko:

Problem nastaje kada mi od nekog teksta tražimo da nam kaže više nego što je autor teksta htio reći i onda se spetljamo.

Upravo je to problem sa alegorijama. Pokušaću sutra da pronađem kako se shvatala priča o milostivom samarjaninu, gde su mnogi tumači u svim detaljima nalazili 'skrivene' simbole - katastrofičan pristup. Tačno, postoje neke ideje koje su privlačne, čak i teološki ispravne, ako se alegorijski tumače te Isusove parabole, može to biti i poučno itd., ali - to može biti mimo texta, mimo onoga što je uistinu bila izvorna namera pisca i Isusa. To je ono što kaže naslov jedne knjige, a mislim da ima sličnih naslova:

The right doctrine from the wrong texts

Dakle, reći teološku istinu iz nekog texta i reći šta text uistinu znači - dve su odvojene stvari. Npr., mi možemo (pošto u alegoriji tumač je konačni arbitar) reći da 2 novčića označavaju veru i dela u spasenju. I jedno i drugo je podjednako bitno, postoje citati u Bibliji. To je teološka istina, ali to što text uopšte ne govori o veri i delima (bar ne kroz simbole u novčićima) - sasvim je drugi par cipela.

O tome govorimo.

Što se kvasca tiče - možda je Isus želeo da kaže kako će se Božje carstvo širiti neprimetno, mislim da je to jedna od glavnih poenti. Ne samo širenje, nego širenje besprimentno, što uistinu i jeste tako (ne računam na političke poteze u hrišćanstvu, kada se hrišćanstvo širilo na drugačiji način - pravo Božje carstvo se ne širi tako). Malo pomalo, svet je bio osvojen evanđeljem, a i danas nije ništa bolje u odnosu na ona vremena. I danas se to Božje carstvo širi, iako na prvi pogled izgleda kao da dominira neznaboštvo, ateizam, šta god - ipak Božje carstvo se širi. Moje neko mišljenje, držim da ne moram biti sasvim u pravu.

Evo ja ću umjesto tebe ...

"Tako veliki teolog Augustin predlaže slijedeće tumačenje za prispodobe o milosrdnom Samarijancu:
Neki čovjek krenu iz Jeruzalema u Jerihon = Adam
Jeruzalem = nebeski grad mira iz koga je Adam istjeran
Jerihon = mjesec, koji time predstavlja Adamovu grešnost
razbojnici = davao i njegovi anđeli
svukoše ga - svukoše njegovu besmrtnost
udaraše ga = navodili su ga na grijeh
/ ostaviše ga polumrtvog - kao ljudsko biće on živi, ali je
umro duhovno
svećenik i Levit = svećenstvo i služba Staroga zavjeta
Samarjianac = čuvar, dakle, Isus Krist povio mu rane = svezao sile grijeha
ulje =utjeha dobre nade
vino = poziv na rad čilog duha
magarac = tijelo Kristovog
utjelovljenja gostionica = crkva
sutra = poslije uskrsnuća
dva denara = obećanje ovoga i budućega života
gostioničar = apostol Pavao"

Fee, Stuart, Kako tumačiti Bibliju

I ja potpisujem to što No Nick i Epignosis pričaju.
I sad kad smo riješili u nekim osnovnim crtama problematiku samog tumačenja prispodobi i usporedbi, mislim da bi idući logični korak bio da vidimo što uopće u evanđeljima piše o samom tom "Kraljevstvu Božjem/Nebeskom".

Mislim da kad govorimo o KB, moramo početi s ovim retcima:
"Govorio je: Ispunilo se vrijeme, blizu je Kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest!" (Marko 1:15)
"Isus je obilazio po svoj Galileji…propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu" (Matej 4:23)
"Ako li ja uz pomoć Duha Božjeg izgonim zle duhove, znači da je došlo k vama Kraljevstvo Božje." (Matej 12:28).

Iz ovih redaka vidimo:
1) da je glavna tema Isusovog naučavanja bilo upravo KB.,
2) da Isus s jedne strane kaže da je KB "blizu", a s druge strane kaže da je KB "došlo"


Kad govorimo o eshatologiji NZ-a, postoje 3 faze:

1) Faza koja je otpočela prvim Kristovim dolaskom (jer se u Njemu ispunjavanju starozavjetni tipovi i žrtveni sustav), ali Njegovim prvim dolaskom samo je otpočela prva faza "eshatologije", jer između Njegovog prvog i drugog dolaska mora proći još puno vremena i puno će se toga još dogoditi. Mogli bismo reći da je Isus "inaugurirao" to "novo doba" svojim prvim dolaskom.

2) Faza koju bi teolozi često nazvali "već sad, ali ne još", jer Isus je na Križu sve učinio za naše spasenje i time nam omogućio da "već sad" živimo u tom "novom dobu", ali ipak to doba još nije ovdje u potpunosti, nego i dalje postoje sile zla, i dalje postoji smrt...dakle, još se treba dogoditi posljednja faza u toj eshatologiji, koja će dovesti do konačne i potpune "konzumacije" tog Kraljevstva Božjeg. S obzirom da se izraz "Kraljevstvo" Božje odnosi ne na lokaciju, nego na "vladavinu", Isus je mogao na temelju čuda koja je činio, a kroz koja je pokazao da je On vladar nad svim, reći: "Kraljevstvo je Božje među vama". Međutim, ipak to KB još nije u "potpunosti" stiglo i nije sve završeno. Vladavina Božja nakon Kristovog uznesenja, iako je univerzalna, nije doslovna, nego "duhovna" (kroz Svetog Duha Bog vlada danas u svijetu). Premda je "univerzalna", još uvijek nije potpuna, jer još uvijek postoje sile zla koje se odupiru toj vladavini. Možda je ovdje greška katoličke teologije, jer oni shvaćaju u doslovnom smislu ono što bi trebali shvatiti u duhovnom smislu (imaju doslovne svećenike i kad i razne obrede, što podsjeća na drevni Izrael, koji još nije živio u fazi ostvarenja tih simbola, nego su kroz te simbole sebi predočavali budućnost; međutim, danas nam ti simboli više ne trebaju, jer je Krist došao i umro i sada živimo u duhovnoj/doživljenoj fazi eshatologije).

3) Posljednja faza eshatologije koja je opisana u NZ-u, otpočinje Kristovim drugim dolaskom, kada On sabire one koji su mu vjerni i "Vladar" je sada u doslovnom smislu ujedinjen sa svojim vjernim narodom. Najprije su s Njim na Nebu 1000 godina, a nakon toga je uspostavljeno konačno Kraljevstvo u kojemu će vječno s Njim živjeti i više neće biti smrti ni zla. To je "ispunjena" eshatologija, to je "Kraljevstvo slave".


Ako razumijemo Isusovo/novozavjetno učenje o KB, neće nam biti problem razumjeti Isusove usporedbe o KB.

Dvije faze KB u Isusovim prispodobama
Nigdje u Evanđeljima Isus ne daje definiciju Kraljevstva Božjeg. Umjesto toga, On obično kaže: „Kraljevstvo je Božje kao…“, nadovezujući na to neku od svojih brojnih prispodoba kojima tumači rast, narav, djelovanje i konačnu sudbinu Kraljevstva Božjega u svijetu. Neki skolari kažu da je Krist u ovim prispodobama propovijedao Kraljevstvo Božje koje će početi tek nakon Njegove smrti i na kraju svijeta…dok drugi idu u drugu krajnost, inzistirajući da je Isus propovijedao samo Kraljevstvo koje je već sada prisutno. Većina skolara se slažu da Isusove prispodobe o Kraljevstvu ukazuju na dvije faze jednog te istog Kraljevstva. Prispodobe o Kraljevstvu postaju razumljive samo onda kad priznamo ovu distinkciju između sadašnje i buduće faze Božjeg Kraljevstva. U Kristovim prispodobama o Kraljevstvu Božjem (najpoznatije se nalaze u Mateju 13) možemo prepoznati ove dvije faze Kraljevstva: 1) sadašnja vladavina Božja u skrivenim i skromnim počecima, označena posijanim sjemenom i mrežom bačenom u more, te 2) buduća faza Kraljevstva u sudu, označena odvajanjem žita od kukolja, te dobre ribe od loše nakon ulova.

Da, potrebno je razumjeti narav Kb o kojem govoriš, potrebno je razumijeti ograničenja koja se nalaze u parabolama (Isus u svakoj paraboli iznosi ograničenu, a ne sveobuhvatno pouku o nekojtemi) i potrebno je razumjeti da postoje razne vrste parabola - parabola je pojam koji obuhvaća jedno desetak vrsta izražavanja a među njima najčešće mi u NZ govorimo o metaforama, usporedbama i alegorijama. I ono najvažnije, detalji koji su prisutni u metaforama, alegorijama ili usporedbama ne tumače se na isti način (tj. detalji nemaju istu ulogu).

Kod metafore pisac uzima već postojeću sliku zajedno sa svim njezinim detaljima (sol, svjetlo, kvasac...) no detalji često u metafori nemaju niakkvu ulogu/značenje jer su jednostavno dio slike koju govornik/pisac koristi. Metafora prenosi značenje s jednog objekta na neki drugi objekt koji to značenje prethodno nije posjedovao (zato se metafore zovu "preneseno značenje") i to nam omogućuje da taj drugi objekt vidimo u novom svjetlu (primjer je "!vi ste so zemljke" gdje se karakteristika soli - slanost - prenosi sada na živote kršćana). I do pogreške dolazi kad se svaki detalj metafore tumači kao da iam neko značenje

Usporedba uspoređuje dvaobjekta koji imaj iste karakteristike (kvasac i KB imaju karakterstiku rasta; KB kao i gor. sjeme imaju mali početak ali veliki završetak (u odnosu na početnu veličinu)), ali usporedivost se ne odnosi nužno na svaki mogući detalj. Također kao i kod metafore, svaki detalju usporedbi nema nužno neko značenje.

Alegorije je NN već obajsnio ali poanta alegorija je u tome da svaki detalj u alegoriji ima neko značenje i govori o nekoj istini koja postoji van priče. Prispodoba o M. Samarijancu ako se shvati kao alegorija (naveo sam gore Augustinovo tumačenje) onda se tumači kako se tumači.